i otpuhnem prašinu sa starih korica
davni ritual još otvara pristup ovoj mojoj prastaroj knjizi

postavlja se još pitanje
ima li knjiga pristup meni?
imam li još riječi?

ali još čujem lepet tamnih krila
još topot kopita po sjajnom obsidijanu
i kutevima očiju nazirem još crveni sjaj

u dubini...
...čuju se bubnjevi

The Artist: demon nevinosti

Zaigrano dijete.. ili grijeh iz neznanja

Velikim očima gleda svijet. Guta svaki detalj. Oduševljen nebom i suncem. Zauvijek začaran zamršenošću žilica lista.. plesom kukaca.

Na kiši uvijek bez kišobrana. Licem podignutim prema sivim oblacima. I dječiji hihot na škakljanje kapi po licu. Po najvećem nevremenu, nezaštićen, oduševljen.. dirigira vjetrom, crta munjama. Mećava ga uvijek izmami.. i gleda kako nestaju njegovi tragovi u djevičanskom snijegu.

Njemu su svi ljudi dragi. U svakome nađe nešto, neki detalj koji je vrijedan. I upija velikim očima.. i divi se.

I njega ljudi vole. Svatko na svoj način. Zaigrani se igraju.. mame taj zvonki smijeh. Oprezni ga štite, upozoravaju.. bezuspješno. I svatko očaran tim smijehom i tim sjajem u očima.. svatko privučen u vrzino kolo. Da se igra.. i da pleše.. zauvijek.

Prihvaćen od ljudi kao čovjek.. ali ipak osjete u njemu neku crtu različitosti. Mali anđel. I nikako da povežu taj čudni osječaj ježenja sa njim.

Njegova nevinost bezizostavno mami povjerenje.. bezgranično povjerenje.

I tek rijetki spoznaju užas.. kada u trenutcima najveće patnje ugledaju njegove oči.. jednako velike.. jednako zabavljene i zadivljene.. i to zvonce hihota.. dok ih gleda.. izmučene.. rasčetvorene.. i dok se igra sa njihovim utrobama..

- 'Mama.. Vidi!'


Filozof: demon uma

-'Jesam li napokon shvatio?... ili napokon poludio...'

-'Ako stavim ovu kockicu ovdje.. što će se desiti sa svijetom?'
-'Ako maknem ovaj komad slagalice... što će se dogoditi sa svijetom?'
-'Ako kažem da laž nije laž, da istina nije Istina.. ako kažem da ne postoji Istina sa velikim I... Ako krenem ispočetka.. ako se odučim od svega što znam.. ako budem slijedio samo svoj smisao sa stvari koje imaju smisla........ Ako............?'
-'Vidim: svijet je gusto tkanje.. svaka nit stvarnosti trajno je povezana sa svakom drugom.. beskonačno kompleksna mreža.. neraskidiva... A što ako izvučem ovu nit? Može li moj um podnijeti 'butterfly effect'? Može li izračunati sve moguće kombinacije.. ili će se spetljati sam o sebe i odvući me u ludilo? Hajde da vidimo...........'
-'Da li je moguće primjeniti beskonačnu silu u pravom trenutku koja će me odmaknuti od sudbine.. od naučenog.. koja će natjerati stvari da se dogode sekundu ranije ili kasnije?'
-'Ljudski svijet su stvorili ljudi.. ljudi su skloni pogreškama.. skloni su ljenosti.. i ponosu.. ljudi vole zanemariti ono što ne odgovara njihovoj teoriji.. koliko ljudskog znanja neće proći pravilo Occamove oštrice?.. Može li Occamova oštrica otrpiti sama sebe?.. Koliko znanstvenika pokušava osporiti vlastite teorijeda bi ih dokazali?'
-'Pitanja je puno.. a ja imam odgovore.. odgovori su strašni!'

-'Što bi se desilo da ih dam ljudima?'


(Samo da se razumijemo, dok je sve drugo samo igra.. ili umjetnost ili već što god procjenite da je, ovo nije.. ovo je moja intimna religija.. i shvaćam ju jako ozbiljno.. sve ostalo je moj život i kao takvo se ne tiče nikoga niti ikoga dotiče... prorok je... nešto drugo)

Prorok: demon duha

Istina... ili Hereza

O Bože!.. oni plaču!
O Bože.. čujem njihove vapaje.. i vidim njihov trud....... posjedujem njihovo znanje.
O Bože! Okrutni, milosrdni, svemoćni.. kako da im kažem.

Poklonio Si mi Sebe. I shvaćanje Sebe. I sva znanja.. osim riječi.
I kao svaki prije mene, ja imam odluku da li da prenesem znanje i kako
I kao svaki prije mene vidim da svi prije mene nisu uspjeli.
I kao svi prije mene, bojim se Tebe ako ne pokušam.

O čovječe.. o mali jadni čovječe.. kako se usudiš?
Tako povrijediti one koje tako veličaš. Tako satrti riječi koje držiš svetima. Tako secirati i izrezati onaj djelić Poruke koji ti najviše odgovara.
Kako se usudiš razbiti cjelinu koja ti je dana. I uzeti one nevažne detalje.. igre misli.. a izostaviti sve što je čisto i jasno i veliko.

Prijetelju, dajem ti Riječ. I preziri me zbog nje.. i ismijavaj me.. ali barem je poslušaj.

Nije na tebi da sudiš! Bio svećenik, ili sudac, ili susjed.. Ako prihvaćaš postojanje Boga kako se usudiš tvrditi da ga razumiješ i da razumiješ njegove želje.. ti si samo čovjek. Shvati da ne shvaćaš.. znaj da ne znaš.. tko si ti da sudiš sebi jednakome. Ti nisi mjerodavan

I u svakoj riječi i u svakom primjeru vidiš: Oprosti!
I u svakoj religiji čuješ: Život je svet! A ti se usudiš uzeti oružje i ubiti čovjeka za vjeru. I kažeš da si spreman umrijeti za tu vjeru, ali ipak odlučuješ radije uzeti nekome drugome život.

Voli! Nije važno tko je taj.. Voli ga! I brata i neznanca. I kada on udari na tebe voli ga i dalje.. ne pretvaraj se da razumiješ razlog iza njegovog napada.. ali pogledaj u sebe i shvati da razlog postoji, u njemu ili njoj. Ne diči se da si bolji.. ako ne možeš drugačije uvijek reci da si lošiji, da si manji.. kada svi to kažemo bit ćemo uistinu jednaki.. i neće biti potrebe za grijehom.

I shvati već jednom da samo tiranin tvrdi da je bog.. da je bezgrešan.. svaki prorok glasno kaže: 'Ja sam čovjek'.. i ja mogu pogriješiti.. i ja mogu samo najbolje što mogu.. ja vam mogu dati riječi sa značenjem ali značenje morate naći vi sami.. prihvatiti ga vi sami.

I kada vidiš taj put koji pokazujem.. ne idi propovjedati.. idi slušati. Negdje u svakom čovjeku, u svakoj čovječjoj riječi i djelu je komadić Boga.. i komadić ovoga što ti govorim.. i tek kad uvidiš da u svemu ima istine.. da ono što ti govoriš nije suprotno od onoga što govori netko drugi.. te su stvari povezane Istinom.. neraskidivo.

I nemoj mi suditi na tome što propovjedam.. jer ja živim prema svojoj propovjedi.. i ne sudim ti.. i slušam više nego što govorim.. i ne smatram se prvim.... smatram se zadnjim.

.....uzalud.....

Ja još čekam svoje riječi.. i molim se da ih jednom nađem.. da napokon mogu šutjeti

(i s jedne strane me strah.. strah da će mi biti suđeno, od strane ljudi.. onih meni bliskih.. i da ću biti osuđen kao nedostatan.. ja nisam 'čist' niti 'svet'.. ako ste propustili čuti od drugih čujte od mene: ja sam čovjek.. ja sam grešnik.. ja nisam učitelj.. ja sam učenik.. i kriv sam za puno mana.. kao i svatko drugi.. sve ostalo je na vama da prosudite)

Ne znam što mi je. Izgleda da sam opet upao u tupavu fazu.
Nekad mi se čini da bih trebao voditi neki tip bilješki, ili dnevnika, svih faza i simptoma. U nedostatku bolje primjene mogao bih ih pokazati nekom svom budućem psihijatru, jednog dana kad potpuno otkačim. Tko zna, možda bih i sam mogao nešto zaključiti iz te statistike.

Nažalost u fazama kad me obuzmu 'lažljivac' i 'umjetnik' sam nesposoban normalno govoriti. 'Prorok' bi vjerojatno pokušao prebrzo provući zaključak. I tako teško da bi išta od toga imalo imalo smisla. Umjesto bolničkog kartona završio bih sa nekakvom zbrkom poezije, proze, filozofije i nezaobilazne gluposti. Hm, zašto li me to podsjeća na ovaj blog.

Nadam se da ga ovim nisam osudio na propast.
Pojavljuje se jedna konstanta. Moja najveća mana. Kad nešto osmislim kao cjelovitu ideju, počnem se prema tome ponašati kao da je gotova stvar. Tek kad radim nesvjesno dobivam rezultate. Nije da se bunim.. rezultati su savršeno zadovoljavajući.. barem meni.

Ipak šteta svih projekata. Svih isplaniranih stvari.
Daemonary na primjer. U trenutku kad sam osmislio demone onemogučio sam si da sjednem i napišem ih kako treba. Ona prva dva su prošla još kako tako. Provukli su se dok koncept nije još bio u potpunosti osmišljen. Ostali sjede u mojoj glavi.. i rade.. neopisani. Pa možda jednom.. u nastavcima.

A u medjuvremenu ću uživati u tome što sam opet, savršeno neplanirano, zaljubljen. Iznenađen. Oh well.....

Uzmem sve demone kao karte.. promješam špil...
I nekako uvijek završim sa dvije karte više nego što sam počeo. Pogledam te karte viška.. prazne.. izbacim ih.
Promješam ponovno špil.. pa ga otvorim. I opet imam dvije prazne karte viška.
Pa smješam čaroliju.. par tajnih šaptaja.. i odjednom se nazire smisao.
Promješam špil.. naravno dvije karte više.. ali ovaj puta nisu prazne... umjesto slike kakvu sam nacrtao na svaku drugu kartu.. ove dvije karte su zrcala.
I ne sviđa mi se što vidim u njima... pa prizovem Lažova.. dam mu pero.. i on ocrta moj odraz na zrcalu.. doda detalj ovdje, sakrije detalj tamo.. osmisli novi par demona.
Promješam špil...
Umjesto demona na zrcalu izvlačim dva Jokera..
Čudno.. nisu nacrtani mojim stilom. Dva brata blizanca.. potpuno identični.
Tek kad bolje pogledam vidim suptilnu razliku.
Jedan cer je samouvjeren, drugi tek sakriva nesigurnost.
Jedan ima prepredeni sjaj u oku, u drugom je odraz toga sjaja.. zbunjen.

Okrenem karte u rukama.. naličje je isto kao i kod svih drugih..
Lice... više nije tamo.. samo prazne karte
U jednoj.. na trenutak mi se učini da u bjelini papira nazirem bjelinu zubi.. bljesak podmuklog osmjeha.

Bojim se da moje lice odražava onaj drugi.. identični.. zbunjeni

Tearspell: demon laži

Ja sam pripovjedač.. ili lažov

Ja sam ta ruka koja drži pero. Ja sam taj topli živi glas koji isprepliće riječi. Tihi kronometar koji drži ritam stiha, ritam otkucaj srca.. ne mog nego tvog. To srce ne ispumpava moju krv, nego tvoje suze.. ili dahove tvoga smijeha.. i treptaje djeteta obuzetog pričom.

Ja sam knjižničar. Strpljivi redovnik koji piše povijest ove horde stvorenja zarobljene u ljudsko meso. I prevodilac. Tumač šifre koja se skriva u svakom dahu i svakom jecaju.. u suzama i gutanju sline.. u strašnim slikama koje se beskrajno vrte iza ovih ljudskih kapaka.

Ki mi struji kroz prste i miluje mi usne dahom dok vjerujem u vlastite laži. Kad ja pričam ostali demoni se smire u očima i sjaje.. zaneseni.

Ja sam mir. Red u kaosu. Ja sam poslijednji preživjeli svake bitke.. i ja određujem tko je pobjednik. I pjevam mu hvalospjeve. I riječima zakucavam lijesove poraženih... I uskrsujem ih kad ustreba.

Ja sam dvorska luda. I zbog toga mi je dozvoljeno blatiti svakoga.. od sluge do kralja. I samo rijetko dok se glupiram i žongliram pojmovima i dvosmislenostima u mojim očima ćeš zamjetiti prepredenost. Jer nijedan moj dah i nijedan potez pera nije besmislen.. svaki ima cilj.

I na prvi pogled sam lijep.. od demona vjerojatno najljepši. Moje ruke izgledaju meke i nježne... Ali njihov je dodir suh. Dodir uvenulog lišća.. pergamenta po kojem pišem. Moje usne su hladne.. bljutavi okus tinte.

Slušaj moje priče, ali ne prilazi preblizu, jer oko mene se širi zadah smrti.. truljenje života pred zimu.

Ja sam vampir. I koliko god naizgled odisale životom, sve su priče ustvari mrtve.. nešto ukradeno od života...

... i pretvoreno samo u slova na papiru.



Lutalica: demon samoće

Zarobljenik suprotnosti.. ili dvolični licemjer.

Ratnik bez rata. Borac bez neprijatelja. Znanstvenik bez znanja. Ljubavnik bez ljubavi. Naličje bez lica. Životinja bez čopora.

Pred zoru sam šeta ulicama. Prisvaja si svijet kada nema nikoga da mu ga ospori. I iako sam, uvijek pazi na držanje. Svako vlakno mišića napeto do granice boli. Krupna životinja koja se uvijek prikrada.. hodajući bez šuma.. u lovu na ništa. Bolno svjestan svega. Uvijek na oprezu.

Ki mu se krije u očima.. tanka koprena tame. Njegovo je vrijeme noć. I ako ga zatekne svijetlo dana, u njegovim očima još uvijek sja mjesec.. i njegova duša zavija bezglasno.

U društvu se uvijek drži po strani. Stapa se u sjene u nekom kutu. Toliko skriven da je gotovo uvijek odmah zapažen. I on to želi, želi da znaš da je tu.. da te promatra.. iako je njegov pogled izgubljen negdje daleko. Kada te gleda, gleda kroz tebe. A ipak te vidi, jasnije nego bilo tko drugi. I iz svog skrovišta promatra ljude i ono što jedni drugima rade. I proučava ih: lovinu koju nikada neće loviti.

Ubojica sa savjesti. Prijatelj bez suosjećanja. Spasitelj bez samilosti. Patnik bez želje za spasom.

Nemoj mu prilaziti. Ne pitaj ga što mu je. Jer čudovište će pobjeći. Samo ga ostavi na miru i on će odlutati sam.. razočaran što mu nitko nije prišao... Ali tako je bolje.

Ako ti je stvarno stalo do toga..

Ima samo jedna stvar koju on traži. Samotnjak u viječnoj potrazi za nježnošću. I kada ga nađeš u sjeni, postani sjena. Ne zaboravi da je on životinja.. ne pokušavaj ga natjerati na govor.. ne govori. On ne traži priču.. ni poljubce. Samo prisloni svoj obraz uz njegov, tamo ćeš naći tugu bez suza. Pruži mu najnježniji zagrljaj.. ne očekuj ništa zauzvrat.. jedina toplina koju ti on može dati je bez osjećaja. Jedini osjećaji hladni.

Ipak, ako sve odigraš kako treba, ako poslušaš dovoljno pažljivo i u pravom trenutku, možda ćeš... možda.. čuti ga kako tiho, tiho prede.

Ali što god da radiš.. ne gledaj ga u oči. Nema tamo ničega... osim boli. Ta bol se ne može dijeliti, niti liječiti...

... može samo boljeti jače.

Knjiga. Pažljivo uvezana u tamnu kožu. Listovi žuti pergament, čist i gladak, šušti pod prstima gotovo prizivajući u svijest neku melodiju. Ti listovi pjevaju tisućama zarobljenih glasova, a svaka stranica donosi priču o jednom od 'izabranih', o jednom od velikih demona. Na koricama: ljudsko lice, a ispod kože - moje kože - skriveni su svi. Moje zvijeri. Moji najbolji prijatelji. Moji najljući neprijatelji. Moji demoni.

Uvijek u paru.. uvijek dvije suprotnosti koje se nadopunjiju u cjelinu. Vječni ples Jina i Janga.
- Lažov koji želi primamiti ljude, a nema u stvari ništa za ponuditi.. osim laži; i Samotnjak koji ne želi ljude, a sve u njemu je pola i samo traži svoju drugu polovicu.
- Dijete, uvjek nevin i naivan, uvijek otvoren za svaki napad, uvijek povrijeđen a nikad ne bježi; i Gospodar, manipulator koji uvijek dobije ono što želi, koji se uvijek postavi na vrh, koji je uvijek nedodirljiv na vrhu planine sa koje vlada... a čini se tako blizak.
- Stroj, onaj što sve može izmjeriti, izvagati, procijeniti.. onaj koji je siguran, ali bez osječaja; i Ljubavnik, koji osjeća do granica izdržljivosti.. koji se kupa u osjećajima: i ljubavi i mržnji, i sreći i tuzi, užitku i boli.. savršeno nepovezan sa stvarnošću
-Svijetlost: anđeo zaštitnik, onaj koji se žrtvuje za svakog čovjeka, kojem se narav da slobodno i bezgranično daje; i Mrak, koji štiti sebe, demon vojska, koji žrtvuje sve, bez milosti, da otme za sebe sigurnost... i slobodu.

I svaki za sebe cjeloviti lik. Svaki par zatvorena cjelina. Svi zajedno, razbijeno zrcalo, odraz duše jednog običnog čovjeka.

A kad smo vec kod dugačkih stvari //evilgrin//


Uđi u moj svijet, ušetaj
Opusti se, ovdje ti vladaš
Prije svega oko sebe pogledaj
Jesam li pogodio čemu se nadaš

Jedna topla soba, kamin upaljen
Večer, i u sobi napola mrak
I otvoren prozor, u nebo zaljubljen
Ulazi miris proljeća i svjež zrak

Pjevaju prve noćne ptice
I širi se miris bora
Lagani prizvuk mora
Vatra ti obasjava lice
Osim toga samo tišina
Zastani.. otpij gutljaj vina
Bijelo.. slatko kao med
dotakne te dašak vjetra.. svježi
blag.. nježan kao pogled
taman toliko da ti se vrat naježi

i spuste se trnci niz leđa
i sa sobom odnesu svaku lošu misao
svako sjećanje koje te vrijeđa
i svaku riječ koju sam napisao

osvrni se malo oko sebe
pogledaj boje
sve je to stvoreno za tebe
sve je to samo tvoje

polako se sve više spušta tama
na usnama još titra okus meda
čim poželiš da nisi sama
osjetiš da te netko gleda

sada je već pomalo zima
i osjetiš da nešto se sprema
bez pogleda znaš da kao plima
tiho ulazi sa trijema

i prije nego ikog ugledaš
osjetiš prst na usnama.. šuti
zaklopiš oči.. nježan poljubac
sve ti u glavi smuti



iako to nitko nije izrekao glasno
samo na trenutak dotakne te strah
bez riječi.. odjednom sve je jasno
bio je dovoljan samo taj uzdah

samo lagano kimneš svoj pristanak
iako se to već znalo
i odjednom nestane sav pritisak
i vrijeme je za vas stalo

slika u glavi
oznojena tijela
zadihana, vrela
odzvoni jecaj
sa usana tiho otme ti se jeka

u tom ludom ritmu
dva udarca
tvoga srca
umjesto jedan
i sekunda se otegne kao tjedan

na trenutak se uplašiš, postidiš
i obrazi ti se zažare
još te nije ni tako, igra se polako, shvatiš
a odnekud dopiru zvuci gitare

dodir na licu, unutrašnjoj strani ruke
dodir prstiju trnci slijede
polako zaboravljaš one umišljene zvuke
i divlje slike polako blijede

prestaneš biti svjesna da postoji
samo taj dodir na koži ostaje
vrijeme se u otkucajma srca broji
svijet oko tebe polako nestaje

dodir se nježno pod odjeću zavuče
izvijaš se da se čvršće
uz taj dodir stisneš
odjednom ti postaje jako vruće
cijelo ti tijelo dršće
grizeš usnu da ne vrisneš

odjeća se sa tebe skida
usporiti se više ni ne trudi
tvoj vrat njegove usne ljubi
nema više ni tračka stida
kada te usne dotaknu grudi,
svaki se razum gubi

pred očima ti se mrači
dok njegov dah kožu pali
dah ti je sve brži sve kraći
odjednom su poljupci stali

i već protest zaustiš
kada vam se ruke nađu
ni ne pomišljaš da ga zaustaviš
dok te vodi na plažu

padaju zadnji komadi odjeće
kao zastor prije zadnjeg čina
oboje blistate od sreće
dok vas obasjava mjesečina

dok ulazite u vodu
oko nogu vam se prosipa sjaj
smiješ se dugom uvodu
i naslućuješ da ni blizu nije kraj

more vam daje lakoću
valovi ritam drže
zaštićeni samo noću
ljubite se sve jače i brže

diže te u vodi na ruke
i sa tebe slane kapi ljubi
zavlači glavu među tvoja bedra
i odjednom se cijeli svijet izgubi

i shvatiš da vrištiš
da se smiješ
da plačeš
da moliš da ti oduška da
omotavaš mu noge oko ramena
privlačiš ga bliže
osjećaš se kao prirodna sila
dok osjećaš kako te liže
cijeli svijet postaje ružine latice i svila

cijeli je tvoj svemir potres
i munja je tvoje tijelo
dok polako gubiš svijest
more oko vas je uzavrelo

i kontrolu gubiš
i u plićak ga odvlačiš
bacaš ga na leđa i naglas se smiješ
i lice mu ljubiš
pa ga opkoračiš
i u jednom ga pokretu upiješ
i prvo lagano
samo pustiš da vas valovi njišu
sasvim lagano
na licu osjećaš suze.. i kišu

i kada valovi postanu pre nježni
hvataš novi ritam topli proljetni pljusak
i divljaš, plešeš, uživaš
dok zabijaš prste u pijesak

malo kasnije na leđima te nosi
trči u kuću natrag s tobom
smiješ se kiši i vjetru u kosi
mokrog ga povlačiš u krevet sa sobom

u tvojoj sobi
oznojena tijela
zadihana, vrela
odzvoni njegov jecaj
sa usana tiho otme ti se jeka

u tom ludom ritmu
dva udarca
vaših srca
postaju jedan
i sekunda se otegne kao tjedan

i tek tik pred zoru dozvoljavaš si stati
prve zrake sunca nacrtaju dugu
dok ti sunce kroz prozor krevet zlati
nježno i sa smiješkom osjetiš tugu

na lišću pred prozorom i na tvome tijelu
blistaju kapi kiše, mora, znoja
znaš da si bila sama noć cijelu
i dok si vodila ljubav sa pjesmom..
na trenutak si bila moja

Jedan daleko predugačak blog.. ali nesto me tjera da vam pokažem kuda me to nose moja krila

Pogledam tako ponekad i sam svoje riječi.. i uvijek se iznova iznenadim. Koliko sve to jasno i smisleno izgleda. Koliko osmišljeno. Moji mali privatni labirinti koji će navesti na krivi put sve osim ciljanih. A svi će misliti da su shvatili.

Ne znam jesam li više ponosan ili uplašen time. Ja koji jedini znam iz kakvog kaosa izranjaju. I tako samosvijesno i sa smiješkom prihvaćam sve pohvale na njihov račun.. a ne zaslužujem ih. Ne pišem ja te pjesme i priče. Te pjesme pišu mene.

I iz mraka koji se krije iza mojih očiju, uvijek se iznova čudim kada shvatim da te pjesme nisu posljedica nego uzrok shvaćanja.

Moje vlastite misli su daleko prenepovezane da bi meni samome imale smisla.. kao da pokušavam čitati priču napisanu sitnim slovima na prozore jurećeg vlaka. A ja ih pokušavam uhvatiti i dešifrirati dok me točkovi lome po šinama.

Pitam se: da li je to svima tako?

Osjećam se kao da varam. Ja samo napišem prvih par beznačajnih redaka i 'nešto' preuzme kontrolu i piše dalje. Ja samo otvorim ranu, krv curi sama od sebe.

Iz nekog razloga to me podsjeća na fraktale.. i na matematiku kaosa. Nasumični nizovi brojeva koji slažu tako savršene čiste slike. Iz nizova engrama i asocijacija.. iz naizgled nasumičnih utrka elektrona po moždanim sinapsama.. bez svijesne kontrole.. izranjaju.. rijeći......... slike...... o nemate pojma... mirisi.. zvukovi.. dodiri..

.........i osjećaji..... o bože... osjećaji..........

Lude i nasumične ljubavi.. bezrazložni paralizirajući strahovi.... euforije.. mržnje i bjesovi... tuge i boli.

Pitam se: kako se drugi nose sa svim tim?

I tako u meni vlada taj vječni kaos.. i ja se svakodnevno nosim s njime.. jer on je 'ja'. Ali kako da se nosim sa kaosom u drugima. Ma znam da je sve to već odavno riješeno evolucijom društvenih odnosa, da u svakoj situaciji postoji točno određena reakcija. Ali nešto mi uvijek ne štima u tome. Te igre uloga koje igramo jedni s drugima. Te uhodane prihvatljive laži.. vječno zaobilaženje istine. Samo se zapitajte: kada ste zadnji puta bili stvarno iskreni prema nekome?... ili čak prema sebi samima?

I uvijek pokušavam drugačije.. bolje.. pa tko zna možda i uspijem?!

I uvijek pokušavam natjerati ljude oko sebe da pokušaju drugačije.

I sve češće mi se postavlja pitanje: imam li ja pravo na to? I do koje mjere? Gdje su granice? Moram li se obazirati na 'moral', na 'etičke norme' i u kojoj mjeri? Jesu li te vrijednosti stvarne ili samo naučene? Imamo li mi kao individualne osobe prava uopće preispitivati ih?

Dozvolim si ponekad da zanemarim sve. Sve 'naučeno' i sve 'istine' i 'činjenice'.. povratim taj prokleti plod sa drveta spoznaje i krenem od početka. Rezultati su zastrašujući i neprevodivi u riječi. S druge strane su tako 'common sense' i svakodnevni i sveprisutni.

Ne znam uopće mogu li uopće argumentirati ih. Imam osjećaj da bi mi trebao cijeli život da to samo jednom objasnim.. i jedan cijeli novi jezik.. jedna drugačija karta pojmova. Neki izrazi odgovaraju ali su tako prokleto nedostatni. Kao da pokušavam složiti abecedu: krenem od A dođem do C, ali B je na nekom nerazumljivom jeziku i mogu ga shvatiti ali ne i oblikovati.. opisati.. objasniti.. izreći. I niz se nastavlja.. do kraja.. a iza zadnjeg zavoja.. iza zadnjeg slova.. iza zadnjeg neshvatljivog ugla skriva se Bog.

Da pokušam ovako:
'A' je da svaki čovjek shvaća kroz trpanje stvari u prethodno definirane koncepte. Što je pojedini koncept kompliciraniji to smo skloniji da ga čvršće vežemo u stroge okvire. I odjednom tako komplicirane i različite stvari kao što su ljudska bića trpamo u okvire 'crnac', 'bosanac', 'bogataš', 'žena' i smatramo ih definirane time. Sa apstraktnim pojmovima je još gore, pa se tako oko definicija 'istine', 'ljubavi' ili 'boga' vode ratovi i ljudi svojevoljno završavaju svoje postojanje samo da ne bi morali prihvatiti da netko drugi vidi taj pojam nešto drugačije. Mislim da svatko to shvaća, čak i ako se ne mogu distancirati od takvoga načina razmišljanja. Hajde da ipak pokušamo.

'B' – dakle sad više ne postoje strogo definirani koncepti. Dobro i zlo nestaju.. ljubav i mržnja se ne mogu strogo definirati (a ako i uspijete ustanovit ćete da ništa neće točno odgovarati tim definicijama) pa baj baj i njima. Svaki detalj postaje skonačno kompleksan za definiciju. Da se malo poigram i da vam naslikam što se zbiva: Zamislite pojmove dobra i zla kao dvije točke u prostoru. Naše definicije se zasnivaju na tome kojoj je točki neki pojam bliži, pa povucimo crtu između njih.. beskonačne nijanse sive između crne i bijele. Pa veliki šok: dobro i zlo nisu krajnosti.. postoje stvari i onkraj njih (razvucimo tu dužinu u beskonaćni pravac). Opla, zar smo već stigli do beskonačnosti.. ali tu nije kraj nastavite proces i ubacite osjećaje.. dodatne dimenzija širi taj pravac u plohu.. beskonačno beskonačnosti.. ups (dal pretjerujem? Ni blizu) ma da je bar tako jednostavno.. dodajte treću dimenziju u beskonačnost, pa dodajte boju u sve to, razbijte u beskonačno komada, pokrenite u vremenu i gledajte do vječnosti.. i možda ste uspjeli definirati jedan beskonaćno mali komadić svemira. Definirajte svih beskonačno dijelova na taj način i vratili ste se u rajski vrt, i ispravili iskonski grijeh: 'zabludu'.. pojmovi kao dobro, zlo, ljubav, istina, život postaju tako nevjerojatno maleni da se mogu zanemariti.

'C' – igrajmo se malo boga.. zamislimo otprilike kao bi zgledalo pojmiti sve to.. pa se distancirajmo malo od svega toga i odjednom se sve to stapa u cjelinu.. istina i laž se stapaju u jedno. Zlo postaje dobro (samo korak dalje) i obratno.. ljubav i mržnja su najednom jedno te isto. Jin i Jang stopljeni i pomnoženi sa vječnošću

Grrr.. smeta me što se moram služiti tako mutnim slikama.. u glavi mi je sve to tako jasno.. i opet me vuče prema kaosu.. rastaviti sve na potpune nasumičnosti i onda gledati kako iz njih nasteje apsolutni red... a sve ovo do sada je lagani dio.. sada tek dolaze one neobjašjnive stvari. Kako bolno postajem svijestan istinitosti izjave: „Znam da ništa ne znam“

'D' – prvi neobjašnjivi dio.. primjenite to na svakodnevni život.. prihvatite da je SVE što znate krivo i pokušajte se nositi s time.. pokušajte živjeti s time.. i ostati funkcionalni.. nemoguće? Pa... da. Nemaštoviti će odmah reći da to vodi nihilizmu, potpunoj besmislenosti postojanja... a imam osjećaj da su takvi u većini.. sva sreća pa većina takvih nikada neće izdržati kroz ovaj tekst.

Odgovor koji se meni nameće je očigledno krivi, ali možda manje krivi od ovoga koji je u općoj primjeni danas, a ispravni odgovor će nam biti nedostižan dok i sami ne postanemo Bog.
Odgovor je 'igra'. OK prihvaćam nihilizam.. potpuni besmisao svakog našeg čina na kozmičkoj razini. Nije važno što bilo tko od nas učini, dakle možemo činiti što god nas je volja (sad vidite zašto me strah: puf ode moral i etika).. Nesposobni smo pojmiti Istinu, ono što mi shvaćamo kao istinu je iskrivljeno i karikirano, pa iskrojimo je onda sami.. ne vidim po ćemu bi to bilo gore od ovoga što imamo sad.. ili se previše bojite zvijeri u vama.

.... discontinuity...

Ali zvijeri neće više biti važne.. oni stvarno nefunkcionalni će se sami istrijebiti.. tumor koji jede sam sebe.. Istina, u početku će nastati pakao ali nakon toga će ostati samo oni koji mogu fukcionirati u slobodi.. novi moral nastao iz prirode čovjeka.. izkrenost radi nedostatka potrebe za laganjem.. stvarna funkcionalnost pojedinca koji čini točno ono što je i onoliko koliko je potrebno... funkcionalna anarhija... nadčovjek... povratak u rajski vrt.. novo zlatno doba.. pa barem dok netko opet ne zasere stvar definiranjem općih pravila....

Zašto imam osjećaj da se to već desilo?

Zašto to vidim to u svakom čoviječjem činu.. i djelu.
U svakoj knjizi i u svakom filmu.. počevši od Bibije pa na dalje

Ali svaki puta netko povede.. iskrivi radi osobnog probitka.. ili mu bude nametnuto od onih koji ne žele misliti sami za sebe.. svaki puta se ovakve misli pretvore u zakone koje ljudi prihvaćaju bez razmišljanja.. bez shvaćanja

I svaki puta kada netko dođe u tom procesu do zadnjeg slova i shvati Boga.. Svemogućeg i Sveznajućeg.. svaki puta taj Bog bude antopomorfiran i pretvori se u čovjeka.. u ovom ili onom obliku.. svaki puta se spoznaja pretvori u dogmu, dogma u neznanje, neznanje u oruđe, u laž, u zabludu.

I uvijek iznova ponovo činimo iskonski grijeh i prihvaćamo taj plod spoznaje-zablude i izabiremo ne misliti nego znati.. pa makar i krivo

I tako uzimamo te detalje.. i izoliramo ih da bi ih shvatili i steriliziramo da bi ih objasnili dok su 'čisti' i 'jednostavni'. I samim time uništavamo svaku i najmanju šansu da ćemo jednom shvatiti život.. svemir... Boga... sebe same.

Može li se drugaćije?

Usamljen i sam
Na noćnoj straži
Nebo promatram
Gdje sunce traži

Ova duboko plava noć
Ne znam kako da objasnim
Ali uzela mi je svu moć
I učinila me običnim

Tek jedna jutarnja zvijezda
Dala mi je skriven znak
Pred crvenom zorom
Odbjegla iz svoga gnijezda
Osvijetlila malo mrak
Ispunjen mojom morom

Znam zvijezdo da nisi ni znala
Ali dala si mi divan dar
Pa evo da ti kažem hvala
Jer sam bio tako star

I čujem da pjevaju jutarnje ptice
I miriše proljetno cvijeće
I budi se duša da umije lice
U zori i svjetlosti sreće

Puna nade oči otvara
I ispusti bolan krik
Sve je to samo prijevara
Sve je to samo trik

Moja zvijezda iza oblaka bježi
Dala mi je lažan znak
I moji su sati sada još teži
Na istoku sviće mrak

"Companions the creator seeks, not corpses, not herds and
believers. Fellow creators the creator seeks--those who write
new values on new tablets. Companions the creator seeks, and
fellow harvesters; for everything about him is ripe for the
harvest."
- Friedrich Nietzsche,
"Thus Spoke Zarathustra"

Probudi se!
Otvori oči i pogledaj čovjeka i boga!
Otvori oči i spoznaj se!
Sile koje se kriju pod vršcima tvojih prstiju; snaga koja oblikuje svaku tvoju rijeć; nevjerojatna složenost - savršenstvo misli...
Kako se usuđuješ misliti tako malo o sebi!?

I tvoja misao ti je tako sveta da ne vjeruješ ni sebi samom..
I tvoje iskustvo tako važno da si stjena - nepromjenjiv
I klanjaš se na oltaru dogme koja kaže da si malen, i da si slab, i da si nezadovoljan

Pokreni se!
Pretvori misao u riječ i riječ u djelo!
Kada shvatiš sebe shvatit ćes svijet..
I kada promijeniš sebe moći ćeš mijenjati sve oko sebe.
I ako si sada čvrst kao stjena - ako se na tebi lome udarci;
postani voda, i teci brz i nepovredljiv!
Gdje su svi spori i nepromjenjivi ti budi brz i fleksibilan.
I postani zrak.. neuhvatljiv.. i neizbježan

Postani gospodar svoje Istine!
Jer dokle god se boriš protiv samog sebe ne možeš pobjediti.

Pogledaj ih oko sebe - svoje prijatelje;
Ti ljudi kojima si okružen su krema, vrhunac.. ne postoje puno bolji.
A tamo dolje.. milioni koji nikada neće moći shvatiti. I koji će uvijek igrati epizodne uloge u svom vlastitom životu.
I pogledaj sebe!
Imaš sve a sve si to oduzimaš strahom. Sve ti je na dlanu a ti to odbijaš nesigurnošću.

Budi siguran u sebe.. uvijek!
Jedino što sada oduzima vrijednost tvojim djelima je što ni sam ne vjeruješ u njih.
Ako nisi siguran u sebe u ništa ne možeš biti siguran.
Vjeruj mi: bolje je sa punim samopouzdanjem biti u krivu nego biti nesiguran u ispravno.

Postavi se pred ogledalo i iznesi pred sebe sve ono sa čim nisi zadovoljan oko sebe!
Ali učini to hrabro i zadovoljno.. iznesi to da to riješiš.
I promatraj jednu po jednu svoje mane. Ne čini ništa dok ih ne shvatiš.
Upoznaj ih.. odakle i zbog čega dolaze.. čemu služe.
I kada ih spoznaš shvatit ćeš da su one ujedno tvoje najveće vrline;
da su one tvoja najkorisnija oruđa i najjača oružja.
I shvatit ćeš zašto je život bio tako težak dok si se borio protiv njih.

I bit ćeš nagrađen

Više nego se usudiš nadati....

Sjedimo sami nas dvoje... i ti demoni oko nas.
Svuda sjede ili stoje, vrište, i ne čujem ti glas
Vire ti preko ramena. Zavlače se pod odjeću.
Trulog srca od kamena. Lažne nade mi podmeću.

I boli me i kidaju mi komade moje duše.
U slojevima me skidaju i kontrolu mi ruše.
Ti sjediš i ne vidiš ih. Ne vidiš mi strah na čelu.
Ti pričaš, ne osjetiš ih, njihove panđe na tijelu.

I još misliš da si sama, i misliš da nekog tražiš.
Svuda oko nas je tama, a ti ne znaš što mi radiš.
Miris zabranjenog voća, namjenjenog nekom drugom.
Nepodnošljiva hladnoća obojana samo tugom.

Moji demoni mi nude, obećavaju i sline.
I pred očima mi blude: ružne i odvratne psine.
Mrzim gadove jer vide sve moje skrivene snove.
Zure mi u dušu te gnjide sa očima kao u sove.

I tek što ugledam gdje bih dotaknuo tvoje tijelo
već nađe se jedan od njih da miluje tamo smjelo.
Jedan ti miluje bedra, jedan ti od njih ljubi vrat
a ti opuštena, vedra, mirno pogledavaš na sat.

I jedan mi kaže "želiš", a drugi mi šapće "smiješ"
dok treći mi laže "možeš", a vidim da mi se smiješ.
Rade budalu od mene, a ja se k'o budala dam.
Proklete nestvarne sjene, jer opet sam potpuno sam.

Odjednom njihove igre dotadašnji smisao gube
jer oni se kao čigre okreću, zabijaju zube
u moje usne i ruke. I svojim zubima bjelim
nanose mi strašne muke. Jer ja te sve više želim.

Tako dolazi rastanak i shvaćam da jedva čekam
taj naš slijedeći sastanak. Evo opet ostajem sam.
Krajićkom oka primjetim sjenu što kraj mene sjedi.
Dok gledam kako odlaziš primjećujem da te slijedi.

I čini mi se da te ta sjena stavila na muku
Jer me je cijelu večer držala za ruku.

Litica, negdje na rubu svijesti. Tek alegorija stvarnosti.. osjećaja nevidljivih oku. Tek da se izoštri naslučena istina. Crni obsidijan. Napuknut tek od najjačih sila. Uglačan do gotovo savrešene glatkoće bosim nogama onih rijetkih koji su otkrili to mjesto.

Uokolo magla. Ljudi kao sijenke, vidljivi, ali bez detalja. Izbjegavaju izići na čistinu jer se boje shvatiti da do tada nisu hodali po ničemu. A osim toga to je tako tamno mjesto. Tek sa čistine vidi se nebo. Milijarde zvijezda, tu i tamo nebom se lijeno razvuče ogromna zapanjujuća munja.. ljudi u magli vide bljesak ali ne shvačaju njegov izvor i značaj.

Vrlo blijedo oko ljudi iz sjena vide se njihovi demoni. Oružja i oklopi kojima se brane jedni od drugih.. u viječnom ratu.

Ovo je moja čistina.

I ja imam demone. Ogromne pse i vukove. Vezani su za mene tankim nitima i štite me. Njihov je ugriz strašan i na mjesečini se presijavaju njihovi čelični zubi. Njihove su oči prazne: beskonačni crni bezdani u kojima se ogleda ogromna tuga.

Moj lik je lik demona.. više nisam čovjek. Moja je koža crna. I crna su moćna krila koja me snažnim zamasima drže iznad litice i rastjeruju maglu.
Podlaktice i potkoljenice prekrivene su gustim krznom. Moji papci tek rijetko uz zvonki udarac dotiču obsidijan. Imam dugu kozju bradu i uvijene rogove. Iz laktova i duž kičme izbijaju koštani šiljci. Tek moje oči odaju mi porijeklo. Blistavo plave. Tužno se smiješe.

Ne nosim oklop. Ne treba mi. Na čistinu ne dolazi nitko osim mene. Tek rijetko pošalju svoje demone u napad.. jer me se boje.
Ni ja neću biti dugo ovdje.. jačam krila za let. Da vidim zvijezde, i saznam odakle dopiru munje.. i što znače.

U sekundi dogodi se previše stvari.

Primjetim da se netko primiče kroz maglu. U prvi mah napnem mišiče i pripremim se za još jednu bitku. Djevojka zastaje uz rub čistine. Njeni demoni u obliku dugih oštrica miruju joj u rukama. Njen oklop izgleda tanak ali čvrst.

Iskorači korak previše i lice joj iz magle izađe u moj svijet. Iluzija nastala maglom nestane na trenutak i ljudskost se sljušti s njenog lica. Njen unutrašnji demon, anđeo se pokaže. Nevjerojatno miran. Nevjerojatno moćan. Stvorenje koje se ne boji nikoga. Koje se ne mora bojati čak ni mene. I anđeo mi se prkosno nasmješi. Moji psi zacvile i krenu me vući prema njoj. I ona se povuče u maglu.. samo korak. I sakrije se njen demonski oblik.. i pojavi se strah.

Završi sekunda.

I krenem prema njoj. Moji psi me vuku. I ona ustukne još korak pred njima. Naredim psima da čekaju i krenem nenaoružan prema njoj. Stoji čvrsto iako joj se ne sviđa moj lik. Boji se da bih ju i ja sam mogao povrijediti. Prilazim joj i smiješim se. Njene oštrice zuje i tresu se i upozoravaju. Njene riječi izlaze kao nove oštrice i nanose mi par laganih rana, upozorenje da nije bespomoćna. Pružam lice i ruke u maglu.. postaju ljudski i na trenutak se pokazuje netko tko odavno nisam bio. Prislanjam grlo i zapešća uz oštrice njenih demona i molim se da će shvatiti gestu. Ponudu mira, prijateljstva. Osjećam kako oštrice drhte.. kako me mrze što im prkosim. Učini mi se da vidim potvrdu.. pristanak. Pođem natrag van iz magle i pozovem ju sa sobom.. ne dobijem odgovor. Zastanem.. vratim se. Opet strah. Dodjem i pomilujem joj oklop. Nježno. Zaljubljeno. I oklop koji bi podnijeo bilo koji udarac napukne. Zavrište njene oštrice.. u trenu mi se nadju na vratu. Njen oklop mi pred očima zaraste i postane još deblji.

Raširim ruke i povučem se.

Malo zadihana okreće se kao da će otići. Ne znajući što bih drugo poćinjem pjevati.. sklapam oči.. stare i zarasle rane opet poćinju krvariti. Kada završim pogledam, vidim da je opet zastala. Na licu joj suze. Moli još. I ja pjevam. I pjesmom ju zovem. Da dođe, da pogleda svijet sa mnom, čist i jasan. Da se ostavi običnih ljudi koji nikada neće izaći iz sjene i tih lažnih ljudskih likova.

Pogledam i ne vidim ju.. pjevam dalje.. zazivam ju. Moji psi reže na sve koji se i pokušaju približiti mojoj čistini, da vide od čega to magla treperi. I pjevam glasnije i zazivam. Krv lipti iz starih rana i suze se slijevaju niz moje lice. Stojim na rubu magle i vidim put kojim je otišla. Borim se da ne pođem za njom. Ja se više nikada ne smijem vratiti u maglu.

..Čežnja i strah da ću za nju opet postati čovjek..
(kao jednom prije za jednu drugu)
nikad više

ali još uvijek stojim na rubu magle

još uvijek za nju pjevam

još ju uvjek zazivam

i molim

da mi pomogne zaliječiti rane

da mi dozvoli da ju štitim

da ju čekam dok joj ojačaju krila

da jednom leti sa mnom

Ili samo da dođe i stane uz rub čistine još malo. Da mogu čuti njen glas i diviti se njenom liku. Da mogu čuti njen smijeh i vidjeti joj suze i da se mogu nadati da će jednog dana opet na trenutak vjetar uzburkati maglu i pomaknuti granice i da ću bar na trenutak opet vidjeti lik anđela koji je skriven u njoj.

Gdje si?
Dođi?
Samo mi daj do znanja da još postojiš..
Da znam da ne pjevam samo sebi.

Molim te

I sjedimo tako nas četvorica.. starac, i čovjek, i mladić, i dječak.
I prepiremo se oko smisla života.
I oko boja, mirisa i okusa ljubavi.
Oko „trebalo bi..“ i „ne bi trebalo..“ i pokušavamo zaobići „moralo bi se..“ i „ne bi se smjelo..“
Tek na trenutke mladić se usudim zagledati čovjeku i starcu u oči i naslutiti što mi donosi budućnost.. naslutiti prošlost sebe starca.
Ali nema nade da ću nešto ispraviti, koliko god se gordio da sam bolji i da ću ja bolje.. to je moja prošlost. Svoje greške sam već počinio.. sad još samo čekam da vidim koje su to i koliko su me skupo koštale, jednom kada sam ih počinio.. sutra.
I sjedim i prepirem se...
Između sebe razvlačim uže i natežem se sa sobom.
Stvaraju se privremena prijateljstva između mene.. urotim se sam sa sobom protiv sebe i odlučim da si neću reći ništa o tome.. pa nek crknem u neznanju kad si nisam htio pomoći kada mi je to trebalo.
I tako ponekad, tu negdje se pojaviš ti, i ja sam odjednom ujedinjen.. svi ja smo za tebe.
To naravno kratko potraje jer ja postanem ljubomoran na mene pa ja stajem sebi na prste i podmećem si nogu, udaram se laktovima u rebra, čupam se za kosu.. kada se slučajno srušim na pod i kada se učini da ću konačno pobijediti, ne mogu si dozvoliti poraz pa se grizem za gležnjeve i zadajem si niske udarce samo da ne bih stigao do tebe prije mene.
Ti sve to, naravno, gledaš u čudu i misliš si „koji je on idiot“, pa se brže bolje skloniš i makneš se što dalje od mene.
Tad opet sjednemo ja, ja, ja i ja, pa krivimo jedan drugog i same sebe što se ne možemo dogovoriti, i dijeliti, i odigrati sve to skupa kako spada, nego nasjedamo na takve provokacije...
Pa se nastavimo prepirati oko smisla života..
I oko boja, mirisa i okusa ljubavi...
Do slijedećeg puta.. kada ćemo opet složno ispasti budala samo za tebe.

A iz prikrajka nas promatraju zagrljeni nerođeno dijete i mrtvac.. jedan koji sve shvaća ali ništa ne zna.. i drugi, koji je sve naučio i sve zna, ali ništa više ne shvaća, ništa mu više nije jasno. Oni se smiješe.. jer sve je točno onako kako treba biti.

A teardrop
A drop of poison
A drop of blood
A drop of sweat

A raindrop
A drop of sea
A drop of ice
A drop of spring

The first light of day
The last moon's ray
On the head, the first trace of grey
In the hair, the last straw of hay

A young man
An old man
A dead man
A welp

A truth
A lie
Betrayal
Help

I pay fo my sins
I call for the winds
North, South, West, East
Come and unleash the beast

From my heart
I now do part
For I have found
That to you I'm bound

With a lock
With a key
Tied to you
Is all of me

mač... iskovan ne udarcima čekića, nego kuckanjem srca
polako i pažljivo
i ta oštrica nije bila (kao mnoge druge) tako pažljivo
iskovana da bi lijepo izgledala.. i da bi stajala negdje
okačena o zid
bila je iskovana za bitku.. mi protiv svijeta
i ovo nije bio mač koji se mogao nositi u jednoj ruci
čak ni teški dvosjekli mač za koji bi ti trebale dvije ruke
ovaj mač su morale nositi četiri ruke,
i četiri oka gledati gdje će udariti,
i dva srca, i dva grla koja će uzvikivati pobjednički krik
i dva tijela koja če savršeno skladno izvesti taj ples, tu bitku
onako kako ni jedan dogovor, i ni jedna vježba ne mogu uigrati
ili ga tako nosimo ili gubimo

pa zašto sam onda inzistirao na tome da sam JA iskovao taj mač?
zašto sam inzistirao da ga JA moram nositi?
zašto sam se uvjeravao da je to MOJA bitka?

i slomljen je šaptom

...

štit... ispleten od zraka mjesečine.
uvezan znojem nekih sparnih ljetnih noći kada smo postojali
samo nas dvoje.
ukrašen suzama koje smo zajedno proplakali jedno drugom na
ramenu nad nekim glupim knjigama i filmovima..
i nad nekim pjesmama koje su našle odjek u nama.
štit tako lagan da ni osjetili nismo da nas štiti
štit tako čvrst da nismo ni znali da nas netko udara
štit tako velik da smo se oboje mogli skutriti pod njega
i sakriti od svijeta kakve sve gluposti mogu smisliti dva mlada srca
i izvesti dva mlada tijela

pa zašto sam te onda tako često ostavljao samu iza tog štita
dok sam sâm hitao u bitku sa svojim demonima?
zašto taj štit nisam postavio oko nas, nego između nas?

i napukao je od tuge

...

ta ljubav nije bila..
ta ljubav je!

vidio sam je!
zaplela ti se u trepavice
i skrila u kutove tvojih usana
zasjala mi je u pogledu
i zagrijala mi je riječi, da izađu tople i meke

isplela nam se oko nogu i ruku dok smo tako sjedili svatko sa svoje strane stola...
i smijala nam se na sav glas dok smo čeznuli da zagrlimo jedno drugo..
a nitko se nije usudio

i onda na rastanku
u tom štitu sam vidio odraz
tog mača koji je udario na nas

i od tog jednog udarca na trenutak su nam napukle oči

i tek krajičkom oka vidio sam odraz u tom štitu
kada smo okrenuli leđa jedno drugome na rastanku
da nam se nasmješila moja duša
i da nam se nasmijala tvoja
i iako se mi nismo ni dotakli
one su se zagrlile
i poljubile... za nas

točno onako kako treba
bez pogleda i bez glasa obećale su jedna drugoj
da će jednom opet biti jedno




....

ili sam ja to opet nešto krivo shvatio :)

dođu mi tako riječi
često baš kad ne treba
kad idem u trgovinu ili baš nakon što ugasim računalo
dođu i tako savršeno se oglave u moje srce
nađu te negdje u ovom gradu i privinu se uz tebe..
mazno i nježno.. onako kako sam ja nekoć znao..
i pažljivo te poljube.. zažele ti dobro jutro.. ili laku noć
ili nešto što je već prikladno tom u trenutku.

i stisnem šake
i zube
svijet se na trenutak zamagli i raspline na rubovima mojih kapaka..
ili zgužvam jorgan i stisnem se uz njega
zakrckaju kosti od napetosti
žilama mi prostruji očaj.. kao sila koja bi mogla pokidati svijet na
pola.. da već nije pokidan
negdje u dnu grla urlik bola se maskira u tihi bezglasni cvilež.. i
jecaj

i onda riječi nestanu
i opet sam tu samo ja
sam

i prazan ...






... ne usudim se pogledati na sat u takvim trenutcima
jer znam da su se kazaljke upravo sklopile
i da si pomislila na mene

fališ

"daleko putujem vetar nudi neke rime kupujem
pristaju uz tvoje ime dva tri stiha na dan..."

ne znam... pokidao sam jednom jedno srce na pola tvrdeći da su dva.
ne znam... želio sam biti više.. i želio sam da ti budeš više
ne znam... kako sam mogao dopustiti da umre nešto tako veliko.

smetalo mi je što više ne pišem pjesme o ljubavi
jer imao sam ljubav veću od svake pjesme koja se može napisati

znam kako ti je jubavi
spremim i ja ponekad svoju sobu i nađem tako neke tvoje stvari koje sam zatajio pri onoj razmjeni taoca.. stvarčica koje su eto tako samo odjednom prestale biti naše i postale moje ili tvoje.
samo što mi se nekako čini da ti nisam vratio onu jednu stvarčicu (ma kako mala i beznačajna bila) koja je jedina stvarno bila tvoja.. oduvijek i zauvijek........ sebe.

ne znam....
od tebe je otišlo pola čovjeka..
od tebe je otišao više dječak nego muškarac.. u potrazi za igračkama
od tebe je otišao čovjek u potrazi za krilima
i sad kada sam ih našao otkrivam da nisam anđeo
nego da sam demon
i da su ta krila crna.. i prazna
i da je taj let let kroz oluju.. ništa ne vidim i osjećam samo bol i hladnoću

i nekako naopako.. umjesto da se sakrijem od suza u alkohol
ja se uporno branim od alkohola suzama.

ma ti me znaš jubavi
znaš koliko dobar mogu biti
i koliko želim pomoći i usrećiti
i koliko me boli samo to što te boli

i iza toga skoro svaki puta uspijem sakriti to što mene boli
što te nema tu kraj mene
i što na svijetu nema tebi ravne... ni blizu
i što sam time što sam ostavio tebe
ostao sam.... potpuno sam
i što sam na onaj zavijet što sam ga dao tebi kitnjastim rukopisom i kitnjastim riječima ubio sa samo dvije riječi koje su tako šaptom kapnule sa ovih prokletih usana "nikad više"

a ipak.. taj zavjet je bio "više nego brak" (sjećaš se)
i sad to razumijem bolje nego onda
ja neću moći voljeti drugu......... "nikad više"

glupačo.. kako si mi mogla reći da se ti ne možeš tako zakleti
da ne možeš obećati naspram svega..

o jubavi... povukao bi sve.. svaki mali uspijeh koji sam postigao u ovih šest mjeseci samo kada bi time nestale te riječi..
ali, kao što me tvoji tjelohranitelji uporno podsjećaju svaki puta kada ih sretnem.. onako u prolazu.. na to više nemam prava

a tako bih ti rado pokucao na vrata tamo negdje pred jutro dok se snovi još mješaju sa stvarnošću.. neki poznati ritam kojim sam obijao ta vrata od onog trenutka kada smo se prvi puta našli na suprotnim stranama. tam-tam-tatam-tam... tam-tam

i milijun puta sam čuo tvoj uzdah u ovim noćima koje provodimo sami
i milijun puta sam otišao u potragu za drugom.. samo da bih joj okrenuo leđa.. jer je nisam mogao ni pogledati onako.. a kamoli dotaknuti onako.. poljubiti onako....
pa nema je koja je toga vrijedna.. osim tebe
prošli su dani kada sam mogao olako prosipati poljubce

a nije da nisam tražio
samo što sam tražio neku koja će biti ti
i pisao sam im pjesme koje ne prolaze bez suza kod nikoga
a pisao sam ih tebi
i volio sam.. očajnički.. svaku
jer sam morao dokazati da ne volim tebe

a volio sam te
....... volim te


i tako nekad upadnem u te razgovore i uvijek se nekako pogodi kao u romanu onog blesavog stihoklepca

'... nekrolog našoj vezi "koja od početka nije valjala, koja je ionako došla do jedne tačke kad se nešto mora promeniti, koja je bila pravo mučenje za oboje, koja je... koja je... koja je..."

Mogu li da pomognem?

Koja je retki prozirni biser. Suzica uvređenog anđela...

Odjek pahulje...

Mala nevidljiva zvijezda...

Koja je jedini suvenir koji ću spakovati na dno sebe kada se jedne jeseni otisnem sa planeta Zemlje...'